Uski banneri gore br 1

Radio Banner uski gore (2)

Radio 2

Župa Osova: 22. obljetnica smrti fra Vijeke Ćurića

Star InactiveStar InactiveStar InactiveStar InactiveStar Inactive
 

U petak, 31. siječnja u župi Osova bit će obilježena 22. Obljetnica smrti, sina ove župne zajednice, misionara Fra Vjeke Ćurića.
Svečanu sv. Misu u 11.00 predvodit će fra Vjeko Tomić župnik u Novom Šeheru.


Fra Vjeko Ćurić (26. IV. 1957. ‒ 31. I. 1998.)

Fra Vjeko, punim imenom Vjekoslav, rodio se u obitelji Ćurića 26. travnja 1957. godine od oca Petra i majke Ane, rođena Jurić. Dva dana kasnije krstio ga je tadašnji osovski župnik fra Vjekoslav Šunjić, po kome je fra Vjeko i dobio ime. Kada je krenuo u osnovnu školu odmah se uključio u ministrantski zbor i vezao se uz crkvu. Promatrajući fotografije iz njegovih ministrantskih dana svi ga se sjećaju kao vedrog i uvijek nasmijanog dječaka, koji je uvijek donosio radost u društvu.

Nakon osnovne škole otišao je u sjemenište, poslije kojeg je 15. srpnja 1976. stupio u novicijat. Godinu novicijata proveo je u franjevačkom samostanu u Visokom. Nakon godine novicijata nastavlja razvijati svoj franjevački duh i upisuje se na Franjevačku teologiju u Sarajevu. Za vrijeme studija redovno je polagao ispite da bi ljetno ferije mogao imati slobodno te tako pomoći svom ocu u gradnji kuće i obradi zemlje. Studirajući teologiju u njemu se javila želja da postane misionar, da ide u svijet drugima naviještati Krista i njegovu Radosnu vijest, onima do kojih još nije stigla, a bili su je potrebni. Svečane zavjete položio je 8. svibnja 1982. Tjedan dana poslije primio je red đakonata, a 21. lipnja 1982. zaređen je za svećenika. Ubrzo nakon toga slijedila je i njegova mlada misa, nakon koje se odmah uputio u Pariz na pripreme za misije u Africi.


U Parizu je proveo godinu dana na usavršavanju, učeći jezik, geografiju, kulturu i običaje Afrike. Godine 1983. zaputio se u Afriku u projekt "Afrika nas zove", koji je imao za program širenje kršćanske poruke siromašnim narodima koji žive južno od ekvatora. Fra Vjeko je tako ostvario svoj san da postane misionarom. Stigao je u šarenu Ruandu, o kojoj je govorio da je najsličnija Bosni, bregovita, čak sa sličnom klimom, ali veoma siromašna i opterećena starim napetostima između dvaju plemena Tutsija i Hutua.

U svom pomaganju onima radi kojih je došao i kojima je poslan bio je svestran, pun energije i misionarskog žara. Želio je što prije i što bolje pomoći vjernicima u toj siromašnoj zemlji. Do rata, koji je sve poremetio, fra Vjeko je imao velike planove što bi sve trebalo uraditi kako bi olakšao život svojim "garonjama", koji su ga prihvatili kao jednoga od svojih. Zahvaljujući brojnim prijateljima iz Njemačke, Kanada i Italije mogao je izgraditi mnogo toga.

Uz sve graditeljske poslove fra Vjeko se ponajviše posvetio svom pastoralnom radu da drugima posvjedoči i približi Krista. U svom svećeničkom pozivu posvetio se i odgoju mladih franjevačkih pripravnika. I kad se nakon Papina posjeta Ruandi očekivalo da će sve krenuti nabolje, da će Katolička crkva u Ruandi ostvariti ono što je planirala i narod osloboditi od mržnje i međuplemenske netrpeljivosti, dogodio se obrat. Umjesto mira i blagostanja počeo je brutalni rat.

I kad je zlo započelo svoj ples u Ruandi, kada su počela ubijanja u Kivumu, narod se za pomoć obratio svom pastiru fra Vjeki, koji je za vrijeme genocida ostao i tako zadobio još veće simpatije lokalnog stanovništva. Ostao je s narodom Kivuma za vrijeme najgorih iskustava u njihovom životu te se brinuo da ima pomogne pružajući im praktičnu i medicinsku pomoć, a mnogima je pomogao i da izađu iz Ruande. Brinuo se za izbjeglice smještajući ih u crkve i hraneći ih do okončanja ratnih sukoba. Budući da je bio vrlo snalažljiv i dobro poznavao jezik nije imao nikakvih problema u pregovaranju sa zaraćenim stranama. Često je putovao po Ruandi i spašavao sve kojima su spas i pomoć trebali, ne gledajući plemenske razlike.

Vodila ga je i nosila njegova snalažljivost i vjera, hrabrost, plemenitost i neizmjerna ljubav prema ruandskom narodu. To ga je držalo da kroz to vrijeme učini mnoštvo dobrih djela. Svojom požrtvovnošću i osobnim zalaganjem spasio je mnoge živote te tako stekao ime "Otac hrabrosti", a najviše ga je boljelo kad bi među licima ubojica ugledao lica svojih župljana.

Nakon rata trebalo je nastupiti razdoblje mira. Trebalo je da se zaborave pokolji i rane i da sve krene iznova. Fra Vjeko se posebno angažirao i sa svim žarom dao na rad. Preko svojih poznanika i prijatelja diljem Zapada krenuo je u obnovu zemlje. U svom radu, usprkos katastrofalnoj situaciji, nije nikad posustajao, nego je njegov elan postajao veći s porastom poteškoća koje su ga pratile.

Nakon obnove svoje župe krenuo je i u obnovu drugih župa na području svoje biskupije. Pokušao je ponajprije pomoći narodu da se psihički i moralno oporavi od strašnih ratnih događanja, pripremajući duhovne obnove, molitvene dana i pokornička bogoslužja. Tek nakon duhovne obnove dao se na materijalnu obnovu, na izgradnju porušenih kuća, jer je bio uvjeren da, sve dokle postoji i jedna srušena obiteljska kuća, neće biti moguće iskorijeniti mržnju i želju za osvetom iz srca ljudi koji su pretrpjeli zlo i nepravdu.


Nabavljajući materijal za obnovu kuća izradio je i plan za obnovu koji se ubrzo počeo ostvarivati. Okupio je grupe mladih ljudi koji su počeli djelovati na terenu, voditi radove, pomagati ljudima. Od svih je tražio da se međusobno pomažu pri obnovi porušenih kuća.

I kad se čini da je sve prošlo i da sve ide nabolje, nađu se ljudi koji su puni mržnje i kojima smeta što je jednom strancu stalo do njihove zemlje, koji želi i hoće svima pomoći. Fra Vjeko je i sam znao da smeta jer je puno vidio i znao i život mu je zato bio u opasnosti. Bilo je samo pitanje vremena kada će na njega biti pokušan atentat. Prvi pokušaj dogodio se 20. travnja 1996. u večernjim satima ispred župne kuće, ali je fra Vjeko uspio nadmudriti atentatore i pobjeći.

No, napadači se neće zaustaviti samo na ovom neuspjelom pokušaju, nego će i dalje čekati priliku da ostvare svoj cilj. To se dogodilo 31. siječnja 1998. u glavnom gradu Ruande, Kigaliju. Ubojica je bio s njim u autu i kad su stigli do crkvice u glavnom gradu, ubojica je u njega ispalio osam hitaca iz pištolja. Ubojica još uvijek nije pronađen, a vjerojatno se nikad neće ni pronaći.

Fra Vjekin sprovod održan je 3. veljače 1998. u Kivumu. Tijelo mu je položeno u crkvi koju je izgradio sa svojim vjernicima, u zemlji koju je volio i među narodom kojemu je zdušno služio. Posljednji ispraćaj trajao je četiri sata i došli su mnogi iz raznih krajeva Ruande da se oproste od njega. Sprovod s misom vodio je apostolski nuncij u Ruandi i Vjekin osobni prijatelj nadbiskup Julius Janusz, uz sedam ruandskih biskupa, 160 svećenika, nekoliko stotina redovnika i redovnica te nebrojeno mnoštvo vjernika.